Četiri dana u Istri: Dan drugi

Četiri dana u Istri: Dan drugi

Nakon što smo dan ranije navili satove za 5:30 budimo se ipak nekoliko minuta ranije. Uzbuđenje je tu idemo fotografirati izlazak sunca i istraživati unutrašnjost Istre. Znamo da želimo ići sjeverno od Pićana i to je to od naših planova. Karta, fotoaparati, auto, prazni želudci i velike oči. Skuhali smo kavu, zapakirali foto opremu u torbe i otišli točno 25 metara od stana do vidikovca kako bi pričekali izlazak sunca. Cijeli Pićan, osim nas dvoje, spava – čak i pijetlovi.

Nažalost, kako to i inače biva, vrijeme nije poslužilo tako da unatoč predivnom doživljaju fotografije ne prenose atmosferu. Nisu nam se posrećili visoki oblaci koji bi uhvatili predivne crvene i narančaste boje izlaska sunca. U želji da pronađemo bolju kompoziciju odlazimo u Gračišće. Mjestašce par minuta sjevero-zapadno od nas. Stacionirali smo se pored crkve,čekali, uživali u tišini i predivnom ugođaju. Fotografije koje smo napravili su ok, no nažalost nisu ono što smo tražili. Nema veze, ubit ćemo tugu u jajima sa sirom i kavi.

Pićan i Gračišće

Nakon doručka, pošto ja nikad nisam bio tamo, odlazimo za Pazin. Imali smo planove oko Zip Linea i tih aktivnosti, ali smo se na kraju odlučili da nećemo ići tamo već me Nika provela po gradu i naravno da smo svratili u pekaru da mi “samo pokaže što imaju”.

Pazin

Pošto smo već otvorili apetit s predjelom odlučili smo otići na ručak u konobu “Vela Vrata” te nakon nekih 10 minuta vožnje u selašce pored Pazina smo poljubili vela vrata. Nažalost konoba nije radila i morali smo unatoč svim preporukama koje smo dobili otići u neku drugu. Tu je Nika vrsno uskočila pošto je sve unaprijed istražila i pala je odluka da idemo u “Konobu Danijeli” koja se nalazi negdje na pola puta između Pazina i Poreča u naselju Kringe. Naravno kako to inače biva, kada je Matej za volanom na njemu nepoznatim cestama, izgubili smo se. Nakon par km vožnje natrag, samouvjereno skrećemo, prema konobi. Na križanju imamo tri skretanja na izboru, naravno da uzimamo krivo te nakon kratke vožnje na makadamu se pronalazimo pored farme pilića. #Bilderski Instinkti
Desetak minuta vožnje sumnjivim poljskim putevima i pronalazimo blaženi asfalt, skretanje lijevo, skretanje desno i evo nas točno na parkingu konobe Danijeli. Sada već gladni od pustog lutanja kroz mala vrata ulazimo u vrt koji otkriva jako lijep prostor. Drvene klupe i stolovi, dio na kamenu dio u na travi u sjeni stabala. Roštilj gori u pozadini i dvoje gladnih bilderćića u potkošuljama traži stol. (ovo mi sve više zvuči kao da gledam gospodara prstenova).

Pronašli smo prazan stol taman na rubu hlada gdje možemo uživati u povjetarcu. Nekih par minuta konobari nas ignoriraju, nisam siguran jesu li htjeli da odemo ili ne, no mi ne posustajemo tako lako! Nakon što je prišao svim gostima više puta konobar napokon i nama donosi jelovnike. Kad sam naručio najskuplje jelo na jelovniku odmah smo se sprijateljili, nisam siguran dali je to slučajnost ili ne. Uglavnom Nika je naručila Gulaš od boškarina s fužima, a ja Biftek u bijelom umaku od tartufa s pljukancima. Hranu nismo dugo čekali, čak smo mogli vidjeti vani na roštilju kako se priprema moj biftek. Ovaj dio moram vjerovati Niki na riječ pošto nemam oči na leđima, no kada je stigao moj tanjur navodno se kuhar na roštilju okrenuo i gledao prema meni kako bi vidio reakciju. Kada sam se rastopio po stolu od užitka se osmjehnuo i nastavio raditi. Ne događa se često da mijenjam najdraži restoran za uživanje u mesu no Rafaelo u Zadru je upravo tada bio skinut s prijestolja. Ovo je bio najsavršeniji komad mesa koji sam ikad pojeo, isto tako ovo je prvi put da sam probao bilo što s tartufima. Samo ću reći da je moj slabo pečeni biftek bio mekaniji of pljukanaca. Savršenstvo!

Probao sam malo Nikinog jela i mogu reći da ni ono nije razočaralo, vidi se, a i osjeti da se gulaš dugo kuhao. Jako lijep spoj okusa… Nakon toga smo se zasladili s palačinkama, ja sam naručio čokoladu i orah, a Nika skutu i med.

Imam puno toga reći za konobu Danijeli, no ako krenem pisati ovo će biti puno duže nego što itko želi čitati. Reći ću samo da je hrana koju smo jeli tamo najukusnija koju sam jeo otkako smo nas dvoje skupa i da smo samo razmišljali kako se opet možemo vratiti tamo jesti dok smo u Istri.

Danijeli

Puni dojmova i želudaca nastavljamo dalje – Odluka je pala na Hum, najmanji grad na svijetu.
Pošto smo odlučili izbjegavati ipsilon kako bi vidjeli što više malih mjestašaca putem (naravno i izgubili se što više puta) polazimo natrag za Pazin te često jako uskim i zavojitim cesticama vozimo nekih 40ak minuta do Huma. Cesta prelazi preko tračnica, ispod ipsilona, kroz šume i preko brdašaca da bi na kraju izašli na pravu cestu (kojom smo trebali ići da se nismo “izgubili”) i stigli u Hum. Naravno da nas je tamo dočekala zbunjena curica koja nam je naplatila 10 kn za ulaznicu u grad ili za parking, nisam siguran. Hum mi je iskreno, bez veze, ok ružno je reći bez veze, ali stvarno me nije impresionirao. Od svih mjesta u Istri u on mi je imao “najmanje duha”. Sam obilazak traje svega par minuta – s razlogom ima titulu najmanjeg grada.Nakon Huma odlazimo vidjeti Roč, no naravno propuštamo skretanje i produžujemo za Buzet kako bi napokon napunili tank, ostale su samo dvije crtice, a ne sumnjam u svoju sposobnost da se izgubim. Tako da pun tank i pun želudac znače mirna glava!
Relativno brzo stižemo do Buzeta o kojem ne znam ništa osim da ima benzinsku. Prije nego sam platio gorivo otišao sam do frižidera po vodu, tamo mi je neki lokalac na engleskom jeziku preporučio da mogu kupiti i jeftiniju ako izaberem drugu bocu. Izgleda da kombinacija sportske odjeće i palmice znači da si turist. Nema veze sad moram odglumiti do kraja da jesam tako da se frajer ne osjeća glupo – kupovina obavljena na engleskom!
Malo smo lutali po novijem dijelu Buzeta neznajući da postoji i stari grad na brdu. Srećom kako se to i inače događalo na ovom putu slučajno odlazimo upravo u pravom smjeru i parkiramo se pred ulaskom u stari dio grada. Moram priznati da sam ostao jako ugodno iznenađen. Pustit ću fotografijama da ispričaju svoj dio priče. Uživali smo nekih sat vremena u šetnji starim ulicama i fotografiranju sitnih detalja, gledali s vidikovaca, oznojili se i čak pronašli pekaru staru parsto godina (koja na sreću ne radi).

Hum i Buzet

Iz Buzeta, sporednim ulicama i alternativnim putevima, nastavljamo za Draguć. Od Nike sam čuo sve najbolje o ovom mjestašcu no iz samih priča nisam imao ideju što me to čeka. Vjerovali ili ne na putu do Draguća se nismo nijednom izgubili! Tri hura za mene i moje navigacijske sposobnosti!
U samo mjestašce stižemo nekih dva sata prije zalaska sunca. Plan je bio fotografirati jezero Butonigu, brda i doline sjeverne Istre uz zalazak sunca. No nažalost niski oblaci iznad Slovenije poremetili su nam planove. Znao sam da su male vjerojatnosti da dobijemo dobre fotke no svejedno smo odlučili ostati tamo i dočekati zalazak. Ispijamo kavicu i opuštamo se u zvukove prirode odnosno manjka bilo kakve buke tehnologije. Sjedimo, uživamo u pogledu i upijamo posljednje zrake sunca. Draguć je ono što ja zovem – “mjesto u kojem bi otišao u mirovinu pisati i čitati knjige”. Jednostavan život, dragi i jednostavni ljudi, predivne kamene kuće, stari prolazi i puno cvijeća. Lako se zaljubiti u ovo malo mjesto. Na sjevernom kraju mjesta nalazi se malena crkvica na vidikovcu s kojeg smo planirali fotografirati. Što više vremena provodimo tamo to mi je manje bitno to što nismo pogodili idealne uvjete za fotkanje i započinje čista meditacija, prazna glava, toplo sunce na horizontu, zvukovi prirode… ja sam na godišnjem.

Draguć

Opalili smo pokoju fotku i uputili se natrag prema Pazinu te nakon kratke kupovine idemo u Pićan na večeru i odmor. Usput moram napomenuti da me Nika nagovorila da kupimo vadičep kako bi mogli otvoriti bocu domaće malvazije koju su nam ugostitelji ostavili.
Večera uz tamno plavo nebo na maloj terasi, unutar zidina gradića za kojeg do prije par dana nisam niti znao da postoji. U toj kombinaciji moram priznati da mi se čak i svidjelo vino (koje inače ne volim), ne brinite neću se propiti… ali tu i tamo koja čašica bi čak i mogla pasti.
Nakon večere vadimo kartu i dogovaramo put za sutra – znamo da se želimo malo naspavati, vidjeti Motovun, jezero Butonigu i makar se nekoliko puta izgubiti.

Ostavi komentar