Četiri dana u Istri: Dan prvi

Četiri dana u Istri: Dan prvi

U posljednjih godinu dana Nika i ja nismo odmarali. Kombinacija posla, pisanja diplomskog, članaka, rada s ljudima i nekih drugih financijskih izdataka rezultirala je time da smo jako malo izbivali iz Zagreba. Na more praktički nismo išli osim par dana u sedmom mjesecu. Toliko smo zabili glave u ovo što radimo da nismo niti shvatili da nam treba odmor, opuštanje od svega. Nerijetko su me klijenti tjerali da odem na par dana i da ne brinem za njih.
Tako smo Nika i ja odlučili otići u Istru. Više je razloga zašto je izbor baš pao na nju, od toga da ja nisam neki ljubitelj plaža i brčkanja u moru do hrane, pejzaža, planina, kulturne baštine i prirode. U Istri sam bio sam samo u prolazu, tako da nisam znao što me čeka, nisam znao da ću se tako zaljubiti. Prvi put u životu pišem tekst koji bi trebao biti kao neki putopis tako da mi oprostite ako budem nezanimljiv ili na trenutke izgubim radnju, s razlogom sam imao samo trojku iz hrvatskog. Sad kad sam vas upozorio – možemo početi…

Dan prvi:
Na put smo, u strahu od gužvi na naplatnim kućicama, krenuli vrlo rano – nešto nakon 6 sati. Nakon inicijalnog gubljenja po Zagrebu pronalazimo autoput. Gubljenje će obilježiti ovo putovanje, ali to nije nužno loša stvar ako u njemu uživate. Ne brinite nismo neki psihopati, fotografije koje smo napravili kasnije i koje ću kasnije prikazati u članku će vam objasniti zašto je upravo to lutanje učinilo ovo putovanje predivnim. No da se vratim na priču.


Do naplatnih kućica, zahvaljujući moćnom 1.4 litrenom stroju koji razvija impresivnih 67 konja, na par kapi dizela stigli smo za manje od 2 sata. Kako smo rano kretali odgodili smo doručak za kasnije i svratili na naše prvo odredište – Gostiona Putniku. Fancy! Šalu na stranu, gostione volim puno više od nekih fancy ušminkanih restorana u kojima se bojim okrenuti da nešto ne slomim ili mi je konstantno neugodno da mi majica nije ispeglana ili nisam u košulji. Gostiona Putniku nije to, ona je jako slatko uređeno mjesto, puno drva, kamena i zrači nekim starinskim ugođajem. Pošto smo Nika i ja ljubitelji jaja i sira za doručak upravo smo to i jeli, iako i’m to nije standardno jelo ekipa se potrudila i složili su nam naše prvo jelo na putu. Uz jaja išla je miješana i šopska salata (vlakna ljudi vlakna – ipak je ovo stranica o fitnessu) i naravno uživanje u suncu i svježem zraku.

Gostiona Putniku

Nakon što smo pojeli i usput zaradili, dao sam konobarici 200kn, a ona mi je vratila 205kn? Šalim se nismo zaradili, vratio sam novce i rekao da popije kavu, ipak je rano… i moramo paziti na karmu!

Pogonjeni zdravim mastima i dobrom energijom putujemo za Rijeku gdje se naravno ponovno izgubimo i natjeramo kolegu s kojim smo se trebali naći na kavi da nas spasi i odvede do lokacije.
Kratka kavica se, kao i uvijek kad si u društvu s nekim iz branše, pretvorila u višesatnu raspravu i izmjenjivanje znanja i informacija. Uvijek se lijepo družiti s ljudima koji imaju ista razmišljanja, ali nešto drugačiji pristup.

Puni kofeina nastavljamo prema Opatiji kao našoj trećoj destinaciji, taman je vrijeme za ručak, a mi znamo za restoran koji drži obitelj jednog našeg bildera. Nadali smo se da ćemo Lorenca pronaći u Bianco&Nero, ali nažalost nije bio tamo. No našli smo na dobru hranu i jako lijepo uređen prostor.
Bianco&Nero nalazi se u Opatiji pored Sportske dvorane Marino Cvetković gdje ćete i pronaći jeftin parking (3kn/h). Sam prostor, iako nije stil koji volim, je lijepo uređen: Puno nježnih i svijetlih boja, veliki prozori koji osvjetljavaju prostor krasnim prirodnim svjetlom što naravno znači – Odlične fotke! Možda najbolja stvar u restoranu nam je bila muzika, ne znam dali je tako i inače ali stvorilo je jednu jako ugodnu atmosferu! Kako smo na moru, naručili smo oboje Tuna Steak s Povrćem na žaru. Sam tuna steak bio je dobar, fino začinjen no ipak malo suh za moj ukus, dok je povrće svakako podiglo jelo. Aranžman jako lijep, kad bi se jelo samo očima bio bi prezadovoljan.
Naravno kako Nika svaki restoran istraži prije nego što uopće dođemo tamo već smo znali da Bianco&Nero ima zanimljiv izbor deserata. Nika je izabrala Tortu sa skutom i smokvama, a ja čokoladnu tortu. Rijetko kada se dogodi da Nika odabere bolje jelo od mene, ali ovaj put je. Ne kažem da je moja čokoladna torta bila loša, dapače bila je odlična, no torta sa skutom i smokvama je jedna od najinteresantnijih i ukusnijih slastica koje sam probao. Ništa over the top, ništa pretenciozno, samo jednostavni sastojci uklopljeni u jednu jako ukusnu cjelinu.

Bianco&Nero

Matejeve ocjene:                                           
Prostor: 8/10                                                    
Osoblje: 8/10                                                   
Tuna steak: 6.5/10
Čokoladna torta: 8/10                                      
Torta od skute i smokava: 9.5/10                     
Anaboličko svjetlo u WC-u: 9/10                     

Nikine ocjene:
Prostor: 8/10
Osoblje: 10/10
Tuna steak: 6/10
Čokoladna torta: 10/10
Torta od skute i smokava: 9/10
Slike” na zidovima: -10/10


Potaknuti grižnjom savjesti zbog pojedenih torti odlučili smo prošetati Opatijom. Vjerujem da bi više uživao da turistička sezona nije u pogonu, ovako mi je jednostavno bilo previše ljudi i previše svega da se opustim. Mogu zamisliti kako je lijepo u rano proljeće. Uspjeli smo pronaći mjesto gdje nije bilo previše ljudi i odradili kratki kupanjac da se osvježimo pošto je vani ipak bilo 30+ stupnjeva.


Nakon toga napuštamo Opatiju i uživamo u vožnji uz obalu lijepom zavojitom cestom do Plomina. Kod Plomina napuštamo obalu i okrećemo se prema unutrašnjosti, slijedi Potpićan i na kraju naša finalna destinacija za dan – Pićan.
Maleno selašce na vrhu brda je mjesto gdje smo odlučili odsjesti ovih nekoliko dana u Istri. Taman negdje oko 17 sati stižemo u Pićan i Nika kontaktira iznajmljivače tako da nam daju točnu adresu pošto nismo imali pojma kako apartman izgleda izvana i gdje se nalazi, razgovor ide otprilike ovako:

Nika: “Dobar dan, evo nas napokon u Pićanu, možete li mi reći gdje je apartman pa da se parkiramo blizu i dođemo?”
Oni: “… idite .. ravno.. Do zidina”
Mi lagano vozimo kroz mjestašce i vidimo zidine kaštela
Nika: “Evo nas sad vidimo zidine i taj parking”
Oni: “I sad prođite unutra kroz vrata od zidina i skrenite lijevo”
Nika i ja se pogledamo, wtf?
Nika: “Možemo mi proći tuda?”
Oni: “Da, da…”
I tako mi prođemo kroz prolaz u zidinama, skrenemo lijevo pored velikog kamenog zvonika i sparkiramo se ispred predivnog, starinski uređenog, 50ak kvadrata velikog odnosno malog apartmana sa slatkim balkonom koji ima pogled prema crkvi i unutrašnjosti mjesta.
Ostali smo paf!

Pićan

Pićan se nalazi nekih 12km jugoistočno od Pazina, na brdašcu 335m nadmorske visine te prema podacima iz 2011 godine broji svega 281 stanovnika (trend je nažalost u opadanju, nekoć je brojao preko 2000). Najprepoznatljiviji dio Pićana je svakako njegov zvonik koji je sa svojih 48m jedan od najviših u Istri. Hrpa kulturne baštine omogućila je Pićanu da bude proglašen spomenikom kulture 1962. godine.

Nakon što smo se raspakirali i napokon(!) otuširali od mora odlazimo do Pazina po hranu, klasična nabavka: meso, jaja, sir, povrće i ostale potrepštine. Već lagano gubimo svijetlo te nema smisla da ostajemo do kasno vani. Uz večeru proučavamo karte i planiramo put, a nakon toga rano u krpe! Sutra nas čeka avantura koja započinje već u 5:30, da sutra se budimo prije pijetla.

Uskoro drugi dio…

 

2 Replies to “Četiri dana u Istri: Dan prvi”

  1. Matej, izvrsno pisano! Bas covjeka “prosetas” kroz vase putovanje jer su opisi jako slikoviti, a ni fotke ne odmazu :).
    Planiram weekend getaway u Istru sljedeci mjesec tako da hvala za preporuke. Cekamo dan drugi!

Ostavi komentar