Od Zagreba do Zadra biciklom

Od Zagreba do Zadra biciklom

“Biciklom do Zadra” ideja je koja mi se “motala” u glavi otkad sam prvi put došao živjeti u Zagreb. Nažalost, imao sam dva problema koja mi nisu dozvoljavala ostvarenje te ideje.

Prvi problem bio je onaj očiti i lako rješiv – nemam bicikl. Drugi je bio taj što samo imao aerobne sposobnosti osamdesetogodišnjaka. Sprintati sam mogao 70-80 metara, ali sve dulje od toga bila je agonija. Kako to inače biva, (naravno) pred sebe stavljam izazov:

“ Imaš pola godine pripreme za vožnju.”

U međuvremenu sam nabavio bicikl za vožnju gradom (touring tip bicikla). Nakon nekog vremena shvatio sam da to nije to, barem ne ono što bi ja htio.

Javim se prijatelju Andrei (u daljnjem tekstu “Pirlo”) koji vozi već dugo, natječe se i radi u Keindl sportu. Odlazim u Keindl gdje mi Pirlo predlaže izbor između dvije specke (cestovna bicikla). Neki početnički CUBE ili napredniji Bianchi.

“Ako misliš ozbiljnije voziti onda uzmi Bianchia” -Pirlo

Poznavajući sebe, izbora zapravo nije ni bilo.
Nisam požalio jer sam se dobro sprijateljio s biciklom i napokon imam bajk koji nije limitirajući faktor već sam to ja.

Radna mašina

Od siječnja do svibnja odradio sam 3500 km na biciklu i pripremio se koliko sam mogao na vožnju. Odradio sam uz to pet-šest 100+ kilometarskih vožnji. Stvari su bile dobre koliko su moge biti. Sada kada smo prošli kroz uvod, možemo prijeći na samu avanturu.

Start: Zagreb, 4:00h
Cilj: Zadar, kad stignem 🙂
Između: 295km i 3000 metara uspona
Otegotne okolnosti: Vjetar i temperatura (35+)

Dan ranije pripremam sve što mi treba: dvije rezervne zračnice, pumpica, hrana, elektroliti, rehidromix, krema za sunčanje, novac i plan puta.

Ako niste znali, na bajku ne možete nositi hrpu stvari, ideja je ostati što lakši da vas dodatna masa ne usporava. Uostalom, jedini pretinac u kojem sam nosio stvari su bili stražnji džepovi na biciklističkoj majici (hrana, novci, mobitel) + mala torbica pod sicom za tehničke stvari poput rezervnih zračnica i pumpice.

Sat navijam u 3:00 jer želim doručkovati i krenuti prije 4.

Polazak po mraku.

Jedini propust koji sam ima bio je taj što nisam uzeo svjetla za bicikl (nisu mi bila potrebna pošto nikad nisam vozio noću). Po gradu nije bilo problema jer je ulična rasvjeta dovoljno jaka, no po izlasku iz grada bilo je malo škakljivo. Srećom ljeto je i sunce rano izlazi. U praskozorje vozim prema Pisarovini. Ugodna temperatura, ceste dobre, prometa nigdje. U prvih 2-3 sata vožnje nisam vidio ni pet automobila. Stvar koja će se promijeniti dolaskom do D1, no do tad uživancija.

Stajem svakih dvadesetak minuta fotografirati jer su scene koje stvara kombinacija izlaska sunca, oblaka i maglice ne mogu ostati nezabilježene.

Svitanje i izlazak iz Zagrebačke županije

Do prve postaje imam tri sata vožnje i moram štedjeti vodu. Na biciklu imam dva bidona od 850 mL što je dosta, no kad ukombinirate mojih gotovo 100 kg i ove temperature teško je nadoknaditi svu tekućinu i elektrolite.  Putem iskoristim jedan gel i dva “rižina kolačića” koje mi je pripremila draga.
Pisarovina je iza mene slijedi Šišljavić, most preko Kupe, Skakavac i prvi usponi dana. 20 minuta prije planiranog vremena stižem u Cerovac Vukmanićki, tamo sam planirao napuniti zalihe vode i hrane u Konzumu no odmah po ulasku na D1 nailazim na pekaru. Voda, coca cola i mali motani burek – 15 kn. Luksuz.

Most preko Kupe

Spajanje na D1 – “Stara cesta” i usponi

Spajanjem na D1 mir i uživanciju ostavljam iza sebe. Ako me prognoze dobro služe imam nešto manje od dva sata do Slunja. Iako dosta prometan D1 je dovoljno širok za ugodnu vožnju te se brzo privikavam na brojne kamione. Na putu do Slunja stajem na još jednoj postaji pošto su mi u glavi ostale Pirlove riječi: ” Samo vrti i pij dovoljno vode i elektrolita.”

Voda u bidone i ostatak po glavi za rashlađivanje pošto je sunce sad već dovoljno visoko, a temperature su iznad 30. Prema Slunju čekalo me nekoliko dužih uspona. Prolazim Krnjak, Zagorje, Veljun, Blagaj i Pavlovac. Stižem u već tradicionalno Kinezima prepune Rastoke. Koristim trenutak da ulovim vodu, pojedem posljednje Nikine delicije, uživam u pogledu i nazovem majku da joj čestitam rođendan (ona se naravno već odavno preznojava od brige jer zna da vozim).

U Rastokama prvi put u životu koristim kremu za sunčanje, sam sebi izgledam blesavo, ali valjda će me sačuvati od najgoreg sunca. Natrag na D1, slijedi najteži dio avanture, uspon do Plitvica odnosno Korenice. Volio bih kad bi vam mogao napisati nešto pametno za ovaj dio, ali sam u potpunosti isključio glavu i radio najbolju impersonaciju “veš mašine”. Samo bezumno okretanje pedala.

Gust promet, široka cesta, nažalost uzbrdo… ali mora i to negdje, nije Hrvatska ravna. Olakotna okolnost je gusto raslinje koje povremeno osigurava hlad. Znao sam da ne smijem dati maksimum na najtežem dijelu jer, ako je vjerovati prijašnjim iskustvima nakon takvog “stiskanja” me lakše ulove grčevi u nogama. Slunj, Grabovac, Plitvice, imam još malo uspona… ali ipak stajem na drugom ulazu u Plitvice jer sam ostao bez vode. Kupim preskupu vodu, vidim hrpu Azijata i pijanih Engleza, odlučim da se ne želim zadržati predugo i odlazim dalje. Sljedeća postaja trebala je biti Vranovača, ali imao sam dovoljno pune bidone nastavljam za Korenicu.

Nizbrdice i tehnički problemi

Napokon nizbrdice, blažene nizbrdice.

Relativno brzo stižem do Korenice i stajem na benzinsku. Pada prvi sladoled dana, sjeo ko budali šamar. Kratak odmor koristim za pozive i razgovor s dečkima koji su prali auto stakla na benzinskoj. Uto izlazi dečko s benzinske i nabacuje komentar kako mi tempo i nije neki..

Meni u glavi prošlo par lijepih riječi, ali kažem “Ovo je najbolje što mogu, ali hvala ti”. Ništa barem mi je bicikl dobio pohvale.

Šećer iz sladoleda kola krvotokom, moral je visoko, čak sam i zapjevao na biciklu. Udbina je tu za kojih sat vremena, ako nešto ne pođe po zlu.

Naravno nešto mora poći po zlu…. Nekih dvadesetak kilometara od Udbine mi puca jedna od žbica stražnjeg kotača. Kotač se instantno iskrivio i zapinje o kočnice. Je li ovo kraj?

Šaljem poruku Pirlu koji taman ide na posao. Kaže on: “Nije nužno gotovo, Duda (njegova draga) je odvozila pola trke bez tri žbice. Pošalji mi video kako izgleda” 

Šaljem videe i minutu nakon mi stiže zeleno svjetlo da nastavim. Srećom snašao sam se i skrivio žbicu oko druge i zavezao da ne upada u kazetu, opustio stražnju kočnicu da kotač ne koči i krenuo dalje. Nažalost popravak je bio na suncu, gdje sam već skuhan počeo sličiti kuhanom jastogu. Sjednem na bicikl, malo je čudno, ali ipak se (o)kreće. 

Improvizirani popravak – dovoljno dobro!

Nesigurno se teglim do Udbine. Sporo niz nizbrdice jer nemam stražnju kočnicu, uzbrdice sporije jer sam već polako umoran. Tko bi rekao… Udbina se nalazi na brdu. “Baš ono što mi treba”.

Tamo stajem u jednom od dva restorana: Ličko selo je pobijedilo samo zato što se drugi zvao Robert i imao je 20 kamiona na parkingu, a nisam bio raspoložen za gužvu. 

Sjedim u restoranu i jedem pečenu piletinu i krumpir. Gledam tablu na cesti “Zadar 98km”, gleda tabla mene. Plaćam račun i idem dalje, izgleda da sam pobijedio. Moram napomenuti da je ljubazni gospodin u restoranu inače motorist pa razumije probleme kuhanja na suncu. Na zamolbu da mi napuni bidone. Odlučio je staviti unutra i par komada leda. Bog ga blagoslovio!

Zadarska županija i posljednji uspon

Do Gračaca nema dugo, ali otegotna okolnost je vjetar koji puše u prsa. Loše za moral, ali dobro za hlađenje. (Kažu da je bitno ostati pozitivan kad je najteže) 🙂

Na pola puta znak sa strane govori :” Dobrodošli u Zadarsku županiju.” Willkommen i tebi podizaču morala.

Par kratkih uspona s vjetrom u prsa dovodi me do Gračaca. Voda za bidone i hlađenje glave, sladoled za šećer i energiju za posljednji veliki uspon u danu. Čeka me Velebit. 

Dok sam uživao u sladoledu prilazi mi Nijemac koji koliko sam shvatio želi ići na mjesto snimanja Winnetoua. Problem je što ja ne znam riječi njemačkog, a on engleskog. Ali google maps zna. Nadam se da je gospodin završio gdje je naumio. 

Izlazim iz Gračaca i krećem Velebitom. Znak pokazuje 8% uspona, a ja mu pokazujem srednji prst. Slijedi nekih 20-30 minuta mučenja i dolazim na Velebit. Pogled na stijene je predivan, uživam u njemu gotovo kao u činjenici da me čeka 16 kilometara spusta.

Na vrhu posljednjeg velikog uspona – Velebit

Dalmacija nizbrdo

Niz Velebit lagano s jednom kočnicom i krivim kotačem. Nazubljena cesta ne pridonosi osjećaju sigurnosti, ali ja sam ja i moram uživati u nizbrdicama. Nakon pregršt zavoja i glumljenja vozača formule stižem u Zaton Obrovački. Gledam hoću li kupiti vodu ili ne… Naravno nisam uzeo… a trebao sam. Ako se ikad nađete u istoj situaciji i razmišljate treba li mi vode ili ne. Odgovor je uvijek da.

Pogled na Velebit

Tegljenje po hupserima do Maslenice otežano je vjetrom u prsa, ali to inače tako i biva. Vjetar nikad ne puše kud bi trebao!

U Maslenici standard: voda, sladoled i cola. 

Malo me dijeli od Zadra, most, par hupsera i posljednja postaja Murvica. 

Zadar

Nekih 30-45 minuta trebalo mi je da prođem kroz Posedarje i ostala naselja, u daljini vidim Petrolovu pumpu u Murvici, a sa strane zamijetim bijelog Yarisa. Mama i tata su u zasjedi čekali moj dolazak. Stajem na pumpu, čestitamo si, rođendane, vožnje, čak mi i Aya (pas) čestita… Ne znam na čemu, ali uvijek nađe razlog. Stižu i Nika, Ante i Ajkula s autoputa. Poljupci, grljenja i čestitke. Uslijedio je…pogodili ste… sladoled. 🙂

Stiže podrška iz Zagreba!

I posljednjih 20km do doma. Mislio sam stati odmah po ulasku u Zadar, ali Ante je rekao da se moram dovesti do doma. A kad bih Anti popustio na izazovu onda, bih mogao odmah natrag za ZG. Iz Murvice do Zadra, preko Bilog Briga, na Puntamiku, Diklo i eto me kući. 

Ante i ja

11 sati i 11 minuta, 295km, gotovo 3000 metara uspona, prazni mišići i ispunjena duša. 

Neću vam reći da je bilo lagano…jer nije. Barem ne meni, neki biciklist ovo bi odradio vjerojatno kao od šale. Ali reći ću vam da svakako ponekad skrenete na sporedne ulice i uživate u ljepotama koje Hrvatska nudi. Reći ću vam da pred sebe stavite izazove kojih vas je strah i koji će vas natjerati da postanete bolji “Ja”. Uživajte u društvu i bližnjima, prirodi, treningu, životu i svemu onome čemu vam glava zamisli, a tijelo dozvoli.

Staviti ću i Strava rutu za sve avanturiste koji žele i sami proživjeti ovu rutu: https://www.strava.com/activities/2562565972

Za vizualno iskustvo, pogledajte i video moje avanture:


Ostavi komentar